Blog
četvrtak, travanj 9, 2009
Davi me ta žena, ko Mjesec se napuše i izbeči preda mnom barem jedanput u 30 dana pa mi tako ciklično ne da spavat. Iza sebe ima i dugu vezu, sada pretvorenu u brak koji čak i ne puca, pa da bi čovjek mogao reći da i tu ima nekog žara.
 
Taj brak samo truli u tišini, da raspad nitko ne primijeti. Kao, nisu naša posla, svima je tako lakše. I njima koji se svađaju i nama koji u liftu moramo pozdravit. Pa se do prizemlja pravit da nam nije neugodno.  
 
Ima i sina koji na vrtić već gleda, onako, s visoka, kao da prije šest mjeseci nije skakao u njemu. A na njoj je ružna samo samo jedna stvar - toliko je nesretna da joj oči tugu ne mogu sakrit.  
 
Pušila je tako, tog užasno glupog četvrtka, cigaretu, jednu za drugom, u večernjoj haljini s dekolteom. Na noge je navukla čarape, one mrežaste. Nigdje nije planirala ići, sredila se da bude ljepša, sebi, a i meni.
 
Pa je noge svako malo prebacivala jednu preko druge. Malo na lijevu, malo na desnu.
Dok s njom kruži po zraku, smije se. Ja, iako ne bih smio, ćirnem, onako na brzinu, dok se ona smije i priča sve ono što ne čujem i još brže zaboravim.
 
Nisam znao želim li to primijetiti da su joj poviše tog smješka oči napunjene tugom.
 
Znam joj brata, znam joj sestre, znam joj muža, znam joj sina, znam joj majku...
Ali nisam znao što tu radim niti sam znao kako da odem. A i, priznajem, u tom sitnom noćnom satu, bojao sam se: Što ako ne odem? Što ako ostanem?
 
Pričala je tako, mislio sam da nikad neće stati, pa bi me svako malo zaskočila:
 
-   Jesam ti naporna?
-   Ma, nisi...
 
Ništa ne bi rekla, tek bi se bez glasa smijala. I to je bilo dosta.
 
Ne znam ni sam zašto, ali usred te nelagode i kratke tišine, sjetio sam se te glupe dogodovštine, koja čak i nije moja. Sjetio sam se kako ju je muž prevario dan prije vjenčanja.

Nikad mi on to nije povjerio. Izlajala mi se cura napaljenica koju obojica znamo, a da ja nisam vidio razloga njezinoj iskrenosti. Nisam je ni pitao, niti me je zanimalo, ali je na kraju promrmljala:
      - Nije bilo baš nešto.
 Pukli su se, pričala je, u autu, na brzinu. Ima od toga već nekoliko godina.

-    Ej, jesi ti ikad ševio u autu? – vratila me njegova žena iz prošlosti u sobu i pomalo zatekla.
-    A jesam, ko nije... – uplašio sam se na trenutak i pomislio da mi čita misli.
-    A ja sam samo jednom, znaš...
-    Da? Ne znam.
-   Ma, da – zauzela je odvažan gard, malo se bokovima zavrtjela, stolicom približila stolu pa krenula u ispovijed – meni ti je to uvijek bilo, kako bi ti rekla, znaš, eto i ti si rekao „A 'ko nije!?“. A ja nisam, je li? Ha, ha! Da, i išli smo tako jednom na more, kad je to bilo? Ma bili smo već na moru.... Nije bitno. Išli smo na more, mislim prije dvije godine, i kažem ti ja njemu: "Ej, a mi smo toliko zajedno, a nikad se nismo pukli u autu?! Aj, me odvali". Baš tako sam ti ja njemu rekla... I onda smo se pukli.
-      Sprijeda ili straga? – tek da i ja nešto kažem.
-      Pa, ono, normalno.... – zbunila se.
-      Ma ne to, naprijed ili na zadnjem?
-      Aaaa, ha, ha, ha... Jesam glupa, pa na zadnjem, onako, po dužini.
-      I?
-      Nije bilo baš nešto – ugasila je cigaretu i stisnula usta.

Zašutili smo.
Isto je rekla i ona druga.

Možda je do auta.
 


psihosomat @ 00:09 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 3, 2008
                                                     "Ljudi vole katastrofe, to ih zbližuje"
                                                                               Johnny B. Štulić


Šta ja znam, već sam se navikao na ove sirene po Zagrebu. Policija, hitna pomoć... Pa hitna pomoć, policija... Tu i tamo se uključe vatrogasci sa svojim disco showom. Svaki drugi dan potegne se pištolj, aktivira bomba, popije pivo, ode na koncert...

Život ide, lagano nam pod asfaltom mili.

Danas, nakon jako dugo vremena, uskočio sam u tramvaj što trza i cvili po cesti koja mi dijeli posao od kuće. Tri su sata popodne, klasična gužva na Velikoj ulici. Pokušavam se sjetiti kada sam se zadnji put vozio tramvajem.

Aha!

Pa prije barem pet ili šest godina. Sjećam se da je od južine, koja je tog dana baš gadno uhvatila, neki putnik izgubio pamet zbog čega je dio bakica izašao koju stanicu ranije. Taj suludi put, kojem je aromu davala isključivo južina, završio je naopako kako je i počeo - s Rajkom Dujmićem koji je, zbog teškog vremena i tko zna čega još umislio da je zaboravljeni i odbačeni hrvatski branitelj. Cupkao je na kiši sa sunčanim naočalama na nosu i mrmljao neku ludu mantru.

Pravac psihijatrija.

Kažem, već sam se navikao na ove sirene u Zagrebu, iako mi se čini da sam samo izabrao lakši put. Pravim se da je sve ovo sasvim podnošljivo jer mi se ne da živcirati. Vozim se tako u tramvaju, popodnevna gužva na cesti već godinama nije iznenađenje. Neka slatka cura stoji pored mene, gleda u ništa. Sve nekako okreću glave od tuđih pogleda, kao da igraju neku asocijalnu igru. Bližimo se križanju Velike i Malo Veće ulice, a kad i tamo – disco show.

Policija i hitna pomoć, to uglavnom ide u paru. Svijetle kao i inače, a tek kada se jedno vozilo krene udaljiti uključe i sirenu, onako za upozorenje. Kad se oglasi sirena hitne pomoći, svi vozači naglo se smire i više nitko ne psuje i ne lomi šaku. Samo šutke gledaju kombi s crvenim križom kako se provlači između gomile automobila.  

A kad se kombi izvuče iz gužve i ugasi sirenu, čeka se trenutak kada će jedan "civil" svirnuti i opet svi poživčane. Legnu na svoju trubu kao da novci iz nje ispadaju.

Gledam; semafori rade, a prometni policajci svejedno reguliraju promet. Na cesti se izlilo i ulje i krv. Miješaju se uzdasi, sirene običnih i službenih vozila, policajci mašu lizalicama, a semafor uporno dere po svom: crveno, žuto, zeleno, crveno žuto zeleno. Vozači su izluđeni, kaos potpun. Samo nam nedostaje helikopter iznad glava. Da, i duge cijevi još nisu pustili na ulicu.

Na križanju Velike i Malo Veće ulice, negdje između policijskog automobila i kombija hitne pomoći, ležalo je beživotno tijelo. Dvadesetak metara dalje, od straha i šoka ukočio se teretni kamion. S prednjim kotačem gnječio je skuter.

- Vidi ga, mrtav je. Mozak mu je iscurio, jadan. To bu sigurno večeras na Dnevniku, aaaaa, ne smijem ga večeras propustiti Ak' je imal alkohola u krvi... Uhuu! – nekakva kumica odmah je počela komentirati događaj prvoj do sebe.

Ljudi na neki teško objašnjiv način vole krv i nesreće i to je jednostavno tako. Mnogi se prave kao "hoch" i pričaju kako je sve to grozno. Licemjeri.
Istina je da je grozno. Ali je i istina da nas zanima.

Da vas zanima.

Kvart u kojem sam odrastao najbolji je svjedok. U njemu beton i željezo nikada nisu toliko govorili kao ovoga ljeta, kada sam ga posjetio htijući obnoviti sličice za koje sam se uplašio da bi mogle otići u nepovrat.

Živio sam u bloku koji je imao sedam ulaza. U prizemlju su bili stanovi s vrtovima, možda po 30 ili više kvadrata zemlje koje su vlasnici uređivali kao da su vještinu odgoja biljaka savladali u najboljim engleskim školama. Za lijepih dana, kojih je na jugu oduvijek bilo u izobilju, sjedili bi na stolicama u svojim kućicama u cvijeću i zvali susjede na kavu. Iz njihovih bi se vrtova uvijek čuo veseli žamor i svima nam je bilo drago zbog tog veselja. Svatko je mogao nepozvan doći, kava bi se na brzinu i za nezvanog pripremila.

Zidići koji su ograđivali vrtove bili su visoki oko pola metra i tek su neki stavili, ali baš onako reda radi, još pola metra nekakve bezvezne žice. Samo da se zna da nije red ulaziti s ulice, ali tko god je htio preskočiti ogradu, mogao je to učiniti bez ikakvih problema. Neki su postavili okomite stupove po zidiću, pripremu za ogradu, ali nju na kraju nikad nisu postavili. Takvih stanova je bilo ukupno četrnaest.

Bilo je to prije 20-ak godina.

Danas svaki ulaz, osim običnih metalnih vrata, ispred njih ima i veliku željeznu rešetkastu kapiju, baš poput onih iz strogo čuvanih zatvora. Zajebana brava, ako zaboraviš ključ - moraš vadit' rašpu.

Nekoć mali rajski vrtovi danas su samo komad zapuštene zemlje. Na zidiću koji je imao to malo "reda radi ograde" sada se uzdiže zastrašujući kavez. Rešetke idu okomito u vis, pa nakon dva metra zalome vodoravno do zida i naprave krov. Tu više nitko ni slučajno ni namjerno ne može upasti. Ogradice koje nisu bile završene, sada su majstorski izvedene. Ružne kao Alcatraz. Vlasnici tih stanova sami su sebe strpali u zatvor.

Takvih je obitelji ukupno četrnaest.

Cvijeće im je na robiji, a susjede tjeraju da kavu ispijaju u kućama.
Vani je danas opasno, a i sve se čuje...

Dječji vrtić je preko puta bloka, nekad je bio toliko išaran grafitima da mi se jedna prijateljica na smrt preplašila kada je prvi put prolazila pored njega. Nije ona toliko plašljiva koliko je vrtić doista izgledao zastrašujuće. Nisam joj ni htio reći da tete ne puštaju djecu da se igraju u dvorištu jer su se na toj poziciji često znali naći naši mangupi iz ulice i dileri. Dakle, lopte i laštici samo u zatvorenim prostorijama.

Sada je vrtić napokon besprijekorno obojan u bijelo. Vratili su mu i žutu crtu po rubovima, baš kao nekad. Ali su ga cijelog opasali s oko tri metra visokom čeličnom ogradom. Krasan San Quentin za predškolsku djecu. Nitko ne smije ni blizu, inače se zove policija. Osim ako na vrijeme ne potvrdite srodstvo s nekim tamo pritvorenim djetetom.

Evo, opet se čuje sirena ovdje, u Zagrebu... Nije kratka, duga je i traje, dolazi do onog dijela u kojem se dugo zavijanje pretvori u brže, kao ritam na techno partijima. Sjetila me na pokojnog djeda. Nepismen je čovjek bio, pravi težak, a volio se povremeno odmoriti uz televizor. Nikada se nije žalio na jezik kojeg ne razumije niti bi od nas tražio da mu čitamo titlove. No, u američkim filmovima uvijek bi se žalio na dvije stvari.

- Ovi Amerikanci u svakom filmu jedu i uvijek im se čuje policijska sirena. Ako je cesta, jurcaju po njoj u policijskim automobilima, ako pričaju u stanu, čuje im se sirena s ulice... Ma, 'ko bi tamo živio – odmahnuo bi rukom i prisjetio se kako je on, kao i svi drugi, kada bi se našao u Zagrebu bezbrižno spavao po klupama i ulicama i nikad se nikome nije ništa dogodilo.

- To je život! - rekao bi on i zabio kažiprst u stol.

Ja bih mu tada odgovorio da je to tako samo u filmu, a on bi i prema meni odmahnuo rukom...

Dida, ovdje ubijene opet više ne pamtimo po imenima, samo ih brojimo, baš kao nekad u ratu. Imena pamtimo samo istaknutima. Imamo bitne mrtve i nebitne mrtve. Mnogi znaju da je nedavno ispred kafića jedan, dok je pišao, dobio metak u glavu, ali malo ih zna da je preživio. Kada se izvukao, već su novi bili ubijeni, a tko će sada još misliti i na njega!

A da tebi, dida, sada ispričam šta se sve ovdje događa, ti mi sigurno ne bi vjerovao. Rekao bi mi da gledam previše američkih filmova i samo odmahnuo rukom.

I ja bih volio da mogu tako.

A ovaj sam tekst, dida,  pisao oko 45 minuta, možda sat vremena.
Na ulici se čuju sirene, tu u Velikoj ulici, cviljele su u niti sat vremena ukupno četiri, ej, čak četiri puta!  

Zadnja mi je zvučala kao da se nikada neće ugasiti.

To ti je naš život, dida.
 
psihosomat @ 21:57 |Komentiraj | Komentari: 67 | Prikaži komentare
utorak, rujan 30, 2008
(Zbog one kave i Vas K., kojoj je do
moje forme stalo više nego meni.

"Bilo šta...". Pa, eto ga.)



Znate, oduvijek me iznova zadivljuje priprost govor ljudi za koje, onako pomalo napuhano i s visoka, običavamo reći da žive u ruralnim sredinama ili su kojim modernim slučajem ruralci nastanjeni u armiranom gradu. Oduševe me njihove osebujne verbalne sličice ili površnom slušaču naizgled neprecizne rečenice u kojima je s toliko životne lakoće i mudrosti smješten čarobni naramak emocija i informacija.

Kao da hodam najljepšom stranputicom.

Jednom je tako neka baka opisivala kako je nekakav muž zapravo bezosjećajan suprug i gad.

- Ma, kad sa ženom nosi vriće kumpira, neće se taj privarit pa uzest vrh vriće! Taj će je uvik uhvatiti za dva kumpira na kraju, a ženi će reć da uzme vrh! Seljak je, a ruke mu meke ka u reklami! U četrest godina braka, ona nesritnica nije ma jednom vriću uvatila za dva kumpira na dnu, nego uvik za vrh onaj vezani...

I zatim ono odmahivanje rukom za kraj s šaptom i pogledom punim nevjerice odapetim u daljinu:

- ...odnija ga đava koji ga je rodija...

Razgovarao sam tako nedavno s prijateljem, privremeno je radio kao vozač kombija jer je dotadašnji završio u zatvoru zbog kojekakvih problema s drogom. Neko je vrijeme prevozio plastično cvijeće, a ukočeni i neuništivi buketi često su ga vodili do francuskog Lyona gdje mu je, od rođenja, živio rođak. Oduševljeno je prepričavao razlike njihovog i našeg poimanja društvenog života - kako se žene u Lyonu odmah pri upoznavanju ljube u usta te kako su i nepoznati ljudi u tuđem stanu uvijek dobrodošli ako će u kutu sobe potpunog neznanca prihvatiti specifičan, ali druželjubiv socijalni “film“.

U Lyonu nikada nisam bio i uopće ne mogu zamisliti kao taj grad izgleda. Ne sjećam se da sam ga ikada vidio na fotografijama. Sigurno ima svoje znamenitosti, ali ja ih, na svoju sramotu, nikad nisam vidio. Ili zapamtio.

- Nego, koliki je Lyon? – pitao sam da bih za početak stekao barem nekakvu sliku o dimenzijama meni neviđenog grada.

O, kako sam se slatko prevario očekujući onaj klasični: „Ima dva milijuna stanovnika, s okolicom oko dva i po“.

On, dijete Dalmatinske zagore, pogledao me sa pomiješanim izrazom čuđenja i oduševljenja. Malo je zastao, raširio ruke zajedno s očima, pa glasno uzviknuo:

- Ma velik je, prijatelju, velik!

psihosomat @ 20:34 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 8, 2008

Jasno se sjećam kako sam bio bijesan. Bila je to sebična, mislio sam tada, stravično sebična odluka u kojoj je moj život, sve ono što osjećam, postalo potpuno nebitno. A samo zato što su oni tako htjeli. Moje mišljenje, želje, potrebe - bile su potpuno nebitne. 

I da sam vikao na njih kao životinja, i da sam ih gađao i da sam ih pljunuo... Ništa se ne bi dogodilo. Siguran sam u to. Vidio sam im u očima.
Uglavnom su gledali u pod.

Sjećam se da mi se situacija činila kao jedna od onih groznih noćnih mora iz djetinjstva. Jedan od onih horor snova u kojima dozivaš pomoć, ali iz grla izlazi samo podmukla tišina. Sve što možeš jest raskolačiti oči u nevjerici. Jedna od onih mora kada pokušavaš pobjeći, ali noge su kao zakucane zapele na podu, nepomične i teže su od muke koju nosiš. Ne možeš ih pomaknuti ni za milimetar. 
Bespomoćan.
A čovjeku je draže biti mrtav, nego bespomoćan.

Cijeli moj svijet tada je dobio je cijenu i dan danas je se jasno sjećam. 118.000 njemačkih maraka, to bi vam danas bilo oko 69.000 eura. Tisuća je išla u ruke nekakvom smiješnom posredniku koji ih je, dok je trpao novčanice u džep, uvjeravao kako je riječ o fantastičnom poslu. 

Odijelo koje je nosio nije me uvjerilo u njegovu poslovnu sposobnost - u nervoznim očima i nespretnim pokretima vidjelo se da je bankrotirao. Uspješni ljudi smireno spremaju novac. Navikli su na njega i očekuju da će svako malo nešto spremiti u džep. Neuspješni se i sami iznenade kada im se zalomi uspješan dan.
Zato novac nespretno spremaju u džep.
Uvijek imaju pokret viška.

Tog sam dana saznao koliko točno vrijedi moj dotadašnji život, i to u markama. Nije bila neka cijena iako se zbog toga nisam osjećao jadno. Tješio sam se, nekako je bolje od bezvrijednog. Preplašilo me, dovoljno za cijeli život, kako lako čovjek može ostati bez svega i bez svoga. U trenutku - dovoljan je jedan jedini treptaj - i više ništa ne postoji. Moraš se okrenuti i otići jer ispred tebe više nema ničega. 

Kao u video-igrici. 

Bio sam siguran da sam programiran, jer da nije tako, da sam ljudsko biće kakvim ga najčešće opisuju, napravio bih nešto, ma bilo što, i ostao dolje. 
Makar se mrtav od muke srušio i tako ostao.

Dok je bankrotirani agent pio oproštajno piće s mojim roditeljima, ja sam na balkonu melodramatično pušio cigaretu. Znao sam da s njega više nikad neću gledati noćna svjetla grada, ni planine koje su moj grad tako zaštitnički okružile. Sigurno više neću vidjeti susjedu kako se kat ispod mene ukočeno, uvijek na leđima i sa skupljenim nogama, ševi s nekim luzerom. Neću više s balkona bocom Coca-cole gađati huligane iz moje ulice. A baš su mi bili digli živce jer su ubijali neku gladnu mačku u kontejneru za smeće. Nikad više neću vidjeti ludog nogometnog suca iz susjedne zgrade koji je na svaku tuču na parkiralištu, a bilo ih je dosta, izlazio kako bi dijelio pravdu. I svaki bi put dobio batina od mulaca koji bi mu mogli biti djeca. Zadnji je put, barem dok sam ja tamo živio, izletio s puškom i u trku sam sebi zapeo nogu. Prije nego se uspio podići s asfalta, Mrva ga je potegao kamenom u glavu, a onda su ga iscipelarili i oteli mu pušku. Budala, nikad mi ga nije bilo žao. Nikad više neću gledati ni križanje koje statistički broji najviše sudara u gradu. S mog balkona pogled možda nije bio najljepši, ali nikad nije bio dosadan. 

Odselio sam se na neodređeno vrijeme i obećao samom sebi da ću se kad-tad vratiti, ne na silu, nego kad dođe pravi trenutak. Tu i tamo bih to rekao ljudima koji bi se raspitivali planiram li ikad nazad. Ja bih rekao da planiram, a oni bi se nasmijali i odmahnuli rukom. Ne bih im ništa odgovorio. 
Nije bilo potrebe i ne bi imalo smisla. 

I osam godina kasnije je došao trenutak koji je dosad postojao samo u priči u koju nitko nije vjerovao. Jednog dana ću se sjećati kako sam ovih dana živio u strahu, neodlučan od jutra do kasne noći. Ostalo mi je još samo nekoliko sati da donesem odluku.

Ne znam želim li se vratiti. 

Tamo se svijet osam godina mijenjao bez mene, a ja sam se ovdje osam godina mijenjao sa svijetom. Sad mi se čini da je najgore što se jednom snu može dogoditi jest - da postane stvarnost. 

Po meni poznatom cjeniku, mislim da ova spoznaja vrijedi barem 10 maraka. 
To vam je danas oko pet eura.


psihosomat @ 01:16 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 25, 2008

Stiskala je ruke kako joj se ne bi tresle, ali nije bilo pomoći. Zbog toga je odbila i kavu i višnjevaču. Nije bila sigurna da bi uspjela mirno podignuti čašu. Sjedila je tako u našoj kući barem pola metra udaljena od stola. Ne želi se približiti. Samo da nas malo vidi, kaže, pa će nazad preko ceste svojoj kući.

Već godinama nosi istu maramu preko glave, a na licu su joj, kao i onda kad sam bio mali, iste oči i isti osmijeh. Jedino je koža propala, izbrazdala se, na mjestima potamnila poput zubi i nekako se umorna po obrazima i vratu objesila. 

Zjenice su joj se caklile, samo zbog suza koje je pokušala zadržati na kapcima.

- Ne volim tu Vesnu, jes da mu je žena i jes da mi je on sin, ali ona mu je druga... A starog sam kova ja, šta ću, mogu samo prvu priznat. Druga je uvijek druga, uvijek greška što se ne da ni popravit ni potjerat... A ta Vesna, nekad mi se ona čini – naglo se uozbilji i ispravi – ko da je neka utvara; priča nešto, a ja je ništa ne razumijem. Ne mogu je povezati, sve ko da neka vračara iz nje propovijeda nešto nerazumljivo... Pa se sjetim dobre Ive, prva mu je bila i najbolja za moga sina ko što prva uvijek i je. Kažem ja to i njemu, ali ne voli on to slušat pa se naljuti na me, a ja mu samo dobro želim...

I opet spusti glavu i stisne šake jednu uz drugu. A one se i dalje tresu. Promrmlja još nešto o prvoj sinovljevoj ženi, nerazumljivo, ali nježno i odmah potom opsuje drugu. Pa nastavi dalje. 

- Ma, da mi je sada onaj život što sam ga nekad imala dok sam bila mlada. Sjećam se, Ivanka je, to mi je tada najbolja prijateljica bila, na prozoru stajala, a ja sam u bašći okopavala. Da je ne znam kakvo sunce bilo, ne bi se ja umorila nego bi iz sveg glasa pjevala. A Ivanka mi je istom pjesmom s prozora odgovarala... Samo smo se smijale i čekale hoće li koji muški proći, neki naših godina, pa da nas pogleda da se posramimo slatko... E, da mi je sada taj život...

I jednog od takvih dana prošao je naočiti mladić, samo mu je 18 godina bilo. Pogledao on nju, a ona mu se nasmijala i odmah zabila pogled u kupus što je procvao poviše zemlje. Vidjela je da joj prilazi, on onako odvažan, lijep i jak pa je stisla ruke što su se tresle od uzbuđenja.
Ali nije bilo pomoći.

- I oženi mi on, nije mu dugo trebalo, šta samo imali i on i ja po 19 godina, a baš nam je lijepo bilo. Ništa nismo imali. Tek bi tu i tamo on zajebat bio, ali nikad dugo, samo na možda pet ili deset minuta. Nekako sam voljela i taj njegov oštar jezik, ali nikad me nije udario, ma ni da bi pomislio... Sad ležim gore na našem krevetu, sama povazdan, i mislim si šta ja više imam živjet bez njega. Šezdeset i jednu godinu smo se budili jedno pored drugog i kako da povjerujem da je sada sve gotovo... 

Kad su se zaljubili, on se brinuo o njoj. Kad se, šezdesetak godina kasnije, približio kraj, ona mu je mijenjala pelene, hranila ga starog kao da je beba i vukla ga od stolca do kreveta i nazad. Povazdan.

Otkad je umro, a nema tome ni dva mjeseca, samo stišće ruke kako joj se ne bi tresle i čeka da krene za njim. 

I ne želi čekat’ dugo.


psihosomat @ 22:05 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 31, 2008
Naglo je podignuo glavu, pogledao preko nas i nasmijao se.

- Evo, stiže vam Keno.

Čim smo se okrenuli ugledali smo plavokosog mladića, sportske građe. Na sebi je imao sivu trenerku i tenisice. Pustio je bradu, isto je plava, ali ju je uredno držao na neka dva centimetra dužine. Onako, na prvi pogled, više je sličio na nekog Šveđanina, nego Sarajliju.

- Sjedni Keno, evo došli te ljudi, novinari iz Hrvatske upoznat.

Začuđeno nas je gledao i nekako oprezno prišao.

- Vi ste tu zbog mene? -  pitao je zbunjeno.
- Zbog tebe, vidjeli smo vijest o tebi u novinama pa smo te željeli upoznati i malo popričati.
- A kako ste me našli?
- Pitali smo taksiste. Bio je mali problem što nemaš radio pa te nismo mogli pozvati.
- Aaa... A što vas ja zanimam?
- Pa igrao si nekad za Hajduk, a prekinuo si karijeru i sad voziš taksi. A tek ti je 27 godina. Nije baš da se događa svaki dan.
- Nije, nije... A svašta, sad ste me baš iznenadili! Hajde, sjest ćemo tamo za stol - pokazao je rukom i dobacio Brki da mu donese gusti sok.

Gledao nas je sa smiješkom. Nije znao odakle da počne. Provukao je ruku prvo kroz kosu, zatim preko brade pa je spustio na koljeno. A kad je je otvorio usta, priča je sama od sebe izašla iz njega.

- Početak je isti, ko i svaka priča, oduvijek sam trčo za loptom, to mi nikad nije bio problem, valjda je to tako sa svakim djetetom. Malo po malo sam počeo i trenirat, poniko sam u Želji.

Bio sam, recimo, skupljač lopti na stadionu kada je Amar Osim, sin Ivice Osima, trenirao u Želji. Trenirao je on tako i trenirao, a kada bi vidio da neće ući u prvih 11, otišao bi u svlačionicu, skino čarape i kopačke i onda fenom sušio noge. Eeej! On je sad trener Želje! 

Kako sam uvijek bio malo jači, igro sam na poziciji stopera. Znam ja s loptom i lijepe stvari prema naprijed napravit, al me je oduvijek teško bilo proć pa sam stalno igro u obrani. Nikad mene nije bilo briga koga čuvam, ono, baš uvijek, ja sam u igri 100 posto. I na treningu ću uklizat direkt u noge...

Znam, takav sam, što ću... Nego, s 19 sam godina bio u reprezentaciji Jugoslavije, bilo je tu odličnih igrača, zvali su nas nasljednicima „Čileanaca”, Bobanove i Šukerove generacije koja je u našim godinama postala prvak svijeta...

I onda je i tu, kod nas, počeo je rat i sve je otišlo kvragu. Iz Hajduka su me zvali na provjeru. Kako sam 1994. došo iz rata u Split, osjećo sam se ko da mogu sve. A Hajduk je u toj sezoni došao do četvrtfinala Lige prvaka, odlična je to momčad bila!

Skočio sam na utakmici strašno visoko i Gabriću, on je tada bio u strašnoj  formi, glavom zabio gol. Ovi iz uprave su odmah stavili ugovor pred mene. Potpiso, bio sretan ko malo dijete. Ja sam se za poziciju u momčadi moro borit s Igorom Štimcem i Zoranom Vulićem.

A to je bilo stvarno teško. 

U tih godinu i deset mjeseci, najviše sam se sprijateljio s Mikijem Rapaićem. E, kakva je to legenda od čovjeka, ne znaš jel bolji ko čovjek ili ko nogometaš. On me uvijek hrabrio, zezo se sa mnom, strašan je bio. Al jednom se gadno naljutio na mene, na treningu sam ga pokosio klizećim, s dvije noge. Meni odma bilo krivo, gledam ga kako s valja po travi. Čim ga je malo prošla bol, kaže mi: „Pa Keno, di ćeš na mene ovako!?”. Odmah sam mu reko „izvini”, stvarno nisam htio, al kad je i na treningu idem 100 posto, takav sam... Nije Miki pričo sa mnom cijeli dan.

Ne znam zašto nisam uspio u Hajduku, ali mislim da je do mene. Jednom sam se naljutio na trenera, Ivana Katalinića. Obećo mi bio da ću početi utakmicu, ono, u prvih sam 11, a poslije se predomislio. Skroz sam bio izgubio živce, tako sam htio zaigrat... Onako, ljut, skinuo sam dres i bacio ga. Mislim da me on tada prekrižio. Više nisam bio ni blizu prvih 11, a uskoro sam završio na posudbama u Neretvi i Solinu. Tako to ide...

Brko je za šankom u nevjerici vrtio glavom.

- A što je bilo veselo u toj ekipi Hajduka, Štimac je tamo bio glavni, sve je od njega išlo. Sjećam se, kad smo bili na pripremama u Italiji, uhvatio je, kako u Splitu kažu, u đir Sašu Peršona. Kupio je u seks šopu lutku na napuhavanje, a Peršon ju je tri dana moro nositi svugdje sa sobom. Recimo, idemo na ručak, a Peršon za stolom u hotelskom restoranu mora sjedit s lutkom. Jest, mi smo se dobro zabavljali, al Peršon baš i nije.

Recimo, toga mi se drago sjetiti, s Hajdukom sam u Vatikanu bio primljen kod Pape. Eto, iako sam musliman, meni je to bio jedan od najljepših trenutaka u životu, stvarno nešto posebno.

Pa sam moro otić iz Hajduka. Vratio sam se u Sarajevo, al se nisam uspio dogovorit sa FK Sarajevom. Sve se nešto zakompliciralo, završio sam na kraju u tadašnjem prvoligašu Vrbanjuši. Ja sam bio sav u šoku kad sam se vratio, rat je bio završio, al ko da nije. Nismo imali ni svlačionice, vani bi se presvlačili, sve je bilo ili propalo ili srušeno... Tako bi se svako malo sjetio sunčanog Splita i svega što sam imo na Poljudu... Sve se u sekundi promijenilo. A kad krene nizbrdo, onda se teško i zaustavit. Vrbanjuša je ispala u drugu ligu, vidio sam da tu nema ni novaca ni ničega. 

Otvorila mi se onda šansa da završim u Rusiji pa sam tražio ispisnicu. A u klubu su tražili da im ja za ispisnicu isplatim 100.000 maraka! E onda mi došlo svega preko glave i ostavio sam se nogometa. 

I tako... Taksi vozim oko pola godine, dobro je, ima posla u Sarajevu. Lijepo je što si svoj gazda. Odeš, pa radiš koliko hoćeš. Taj poso radim zato što moram. Od nečega se treba živjet. Ne znam, možda sam ja kriv što nisam bolje prošo, ali i danas mislim da su mi u Hajduku trebali dati priliku da se pokažem...

Brko ga je cijelo vrijeme gledao sa šanka.
- Keno, Keno, reko sam ti ja još onda, nisi ti Maradona. Što si bacio taj dres, ja to ne razumijem...- grintao je Brko kao da je teže njemu nego Keni što ovaj nije napravio karijeru.

- Vas bi samo jedno zamolio – nagnuo se Kenan prema nama – Ako ikako možete, pozdravite mi Rapaića, njega bi, recimo, baš volio opet vidjet... – pa se malo zamislio - A ko zna, možda se i vratim nogometu, još sam u formi, tek mi je 27... Nego, jel vas treba odvest negdje? Ionako morate zvat taksi, a moj je tu – veselo je pokazao na svoga golfa „dvojku”, bijelog, udarenog zguza s desne  strane.  

Nekad jedan od najperspektivnijih stopera u Bosni i Hercegovini, ubacio je u  prvu i stisnuo gas. 

- E, da samo znate kako se ja volim noću vozit po ovom gradu...
 

psihosomat @ 23:41 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, siječanj 18, 2008
Nekako se uvijek čini nepoštenim kada, a primjeri su svakodnevni, cijela životna priča tako lako stane u jednu malu vijest. Nije novina kriva, niti ljudi koji ju rade, to je jednostavno tako. Na kraju krajeva, i cijeli jedan život u novinama zna stati u dva kvadratna centimetra osmrtnice. Još se tu bez muke nagura i dobar dio živuće rodbine što tuguje. 

A iza tih crnih slova u vijesti, složenih u svega nekoliko redaka, često se kriju čudesne priče, nekad toliko neobične da ni vlasnik sudbine gotovo ne vjeruje što je sve proživio i kroz kakve ga je događaje život proveo. Ovo je jedna od njih...

          *     *     *

- Ej, pazi ovo! – tog sarajevskog jutra mi je Neo gurnuo pod nos lokalne sportske novine. Vijest mala, i nekako gurnuta sa strane kao da je nevažna, ali ipak uokvirena debelim crnim okvirom kako bi skrenula pažnju na sebe. Otprilike je ovako išla...

"Kenan Šehić, nekad jedan od najnadarenijih stopera Želje, kojeg je sa samo 19 godina kupio splitski Hajduk, u 27. se godini ostavio nogometa i sada po Sarajevu vozi taksi, golfa dvojku. Šehiću, koji je za Splićane potpisao u sezoni 1994/1995. u kojoj su dogurali čak do četvrtfinala Lige prvaka, svi su bosanskohercegovački stručnjaci predviđali sjajnu karijeru, ali..."

I vrlo brzo nakon "ali" vijest je završila. Od tog trenutka i one točke na kraju vijesti, život svih nas kreće dalje. Ali samo se jedan nastavlja - u sarajevskom taksiju. 

- Jebate, moramo ga pronaći, mora ga neki taksist znat, imamo ime i znamo da vozi golfa dvojku – negdje na Bašćaršiji je uzbuđeno planirao Neo, veliki prijatelj i još veći zaljubljenik u sport.

U grad smo, inače, došli posjetiti prijatelja, Sarajliju koji je nekad s Hajdukom išao na utakmice samo zbog nereda jer ga nogomet nikad nije pretjerano zanimao. Nismo se vidjeli skoro dvije godine. Već neko vrijeme je uredan čovjek koji se iskreno grozi dvije stvari: nasilja i pomisli da bi mu dijete jednog dana moglo pušiti marihuanu. Utakmice odavno ne posjećuje, a čak ni to što smo mi došli pogledati uživo derbi između Želje i Sarajeva, nije ga nagnalo da nam se pridruži na utakmici. Sve, brate, može, ali daj da ne idem na stadion, rekao nam je kasnije.

- Taksi!!!- mahali smo rukama uz cestu.

Stara žuta škoda zaustavila se pred nama. Maraf, rekao je da ga tako zovu, pogrbljen je sjedio za volanom. Na sebi je imao bordo trenerku, s nekim čudnovatim linijama po rukavima.

- Dokle? - gleda nas u retrovizor.
- Hrasno, tu nam prijatelj živi, nismo ga dugo vidjeli.
- Hrasno, može, može.... Aaa, do rata je to bila lijepa četvrt. Sad je malo promaja jebe, ha, ha, ali dobro je, zakrpat će Evropa i te rupe na zidovima, jebla mater svoju...
- Slušaj, znaš li ti Kenana Šehića?
- Koga?
- Kenana Šehića, vozi taksi, bijelog golfa dvojku?
- Onog fudbalera?
- E, njega, njega! Za Želju je igrao!
- Onaj šta mu je golf udaren zguza, s desne strane?
- E, jebi ga sad!
- Eee, hehe... Znam, kako ne bi znao... Dobar bio fudbaler, samo svojeglav, ne znam ni ja tačno što mu bi pa da ode u taksiste...
- Ok, ok... Jel ga možeš pozvat preko radija, trebali bi se naći s njim.
- Kenana? Preko radija?
- Da.
- E, ne mogu.
- Zašto.
- Keno nema radio.
- Kako nema radio?! Mora imat radio, vozi taksi!
- E, Keno ti, jarane, vozi kad je njemu ćeif. I zato nema radio niti ga želi! Kad mu se vozi, on sjedne u dvojku, pa kruži po gradu i čeka da ga netko zaustavi. A kad mu dopizdi, onda ode kući. Ili do one benzinske, poviše Koševa.
- Koje benzinske?
- Ma odmah poviše stadiona na Koševu, ta radi i dan i noć, zna on tamo zasjest navečer. Jedina je, ne možete je promašit. A ta njegova dvojka, lako ćete je prepoznat, bijela, udarena je iza, s desne strane. Piše "taksi" na krovu.
- Ok, ne moraš nas zajebavat...
- Ne zajebavam, piše taksi, majke mi, he, he...
- Ok, koliko smo dužni? - bili smo došli do polurazrušenog Hrasnog, nedaleko od Grbavice i rovovske linije koja je razdvajala zaraćene susjede tijekom rata. Točno na mjestu gdje je naš prijatelj odlučio započeti novi i, nadao se, bolji život.

          *     *     *

Predvečer smo se uputili ka benzinskoj, istinu je rekao Maraf, odmah je poviše stadiona na Koševu. Moderno zdanje, natkriveno, a u sklopu crpke je i omanji kafić koji također radi cijelu noć. Gledamo okolo, nigdje bijelog golfa, a ni taksija.

- Dobra večer - ušli smo i pozdravili konobara. Stajao je iza šanka, prao čašu i klimnuo glavom.
- Što ćete popiti?
- Daj nam dva piva.
- Koja?
- Aaa.... Aj daj dva Sarajevska.
- Stižu dva Sarajevska.

Krupniji čovjek, u nekim 50-tim godinama, brkat i rezerviran. Odmah je po naglasku shvatio da nismo iz Sarajeva, ali nije pokazivao ni najmanje zanimanje da sazna što radimo u njegovom gradu.

- Slušaj, gazda... - počeo je Neo
- Reci pajdo...
- Znaš li ti Kenana Šehića?
- Šehića? Ne znam.
- Igrao je nekad za Želju, poslije je otišao u Hajduk, a sad vozi taksi. Bijelog golfa dvojku, kažu nam da često zna ovdje navratiti.
- Fudbaler neki, a? Ne znam, pajdo, ne znam. Ne sjećam se da je ne neko takav dolazio ovdje.
- A ima li još neka benzinska u blizini?
- Ovdje je samo ova naša, nema druge. 

Sjedili smo razočarano i cijedili Sarajevsko. Ili nas je taksist Maraf zajebao ili ovaj brko nešto muti.

- A jel dugo vi radite ovdje? - pitao sam.
- Do šest ujutro sam danas, pa sam sutra slobodan.
- Mislio sam, jel dugo radite na ovoj benzinskoj?
- Aha, radim, evo sad će šesta godina. Nije loše, ne žalim se. 

Ako Šehić navraća ovdje, sad je bilo sasvim jasno, brko bi ga morao znati.  

- A odakle ste vi? Iz Hrvatske?
- Je, došli smo na Željo - Sarajevo, onako iz gušta, da vidimo kakva je atmosfera. Inače radimo u Zagrebu, novinari smo.
- Novinari?
- Novinari - potvrdio sam.
- Vidjeli smo članak o Šehiću u novinama, a jedan nam je taksist rekao da on zna ovdje kod vas sjedit. Htjeli smo popričat malo s njim, ne događa se svaki dan da talentirani nogometaš postane taksist... - dodao je Neo. 

Brko je šutio, na licu mu se ništa nije dalo pročitati, a onda je nakon dvadesetak sekundi muka ispalio: 

- Govorio sam ja njemu: "Keno, nisi ti Maradona pa da možeš radit šta te volja!", al me nije slušo... 

Gledali smo ga u nevjerici. 

- A vi ga ipak znate?
- Znam ga, kako ne bi znao.
- Pa zašto ste nam...
- A šta ja znam tko ste vi? Nikad vas vidio nisam, banuli ste tu, pitate za Kenu... Ne znam ja ni tko ste ni šta hoćete od njega? Ja onda kažem - nemam pojma - i mir božji!. Aj, sjedite još malo,  sad ću ja njega zovnut... 

Izvadio je mobitel i prislonio ga na uho. Držao ga je tako bez glasa neko vrijeme i onda spustio.  

- Sekretarica... Ne javlja se... Al nazvat će on mene ili će samo doć ovdje. Sad je njegovo vrijeme, svaki čas bi mogo banut - prvi put se namiješio pa odmah zavrtio glavom -  E, Keno, Keno... Malo je takvih ko on na ovome svijetu, a što je talentovan za fudbal bio! Svi stručnjaci su govorili da će postati jedan od najvećih obrambenih igrača na ovim prostorima. Da, da! A lijepo sam mu govorio: "Moraš znat da ti nisi Maradona! Ti si Keno, stoper..."

(Nastavlja se...)


psihosomat @ 17:39 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 16, 2008
Molitva
Za sunce i kišu,
Za radost i
Mrtve.
Molitva me tješi
Da me netko gleda
I da me netko
Čuva.
Molitva mi šapće
"ti znaš da nisi 
sam…”
I postelju mi smiruje.
No, kad se probudim,
Trgnem se i
Shvatim;
Molitva me sjebala.


psihosomat @ 18:01 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 18, 2007
Ostala je samo gomila bijelog zgužvanog lima. Na asfaltu ulje i komadići stakla. Cijela desna strana automobila preselila se na lijevu pa se od siline udarca sjedalo vozača našlo na sjedalu suvozača. Izlomljena desna ruka beživotno je visila kroz prozor, niz podlakticu se po cesti cijedila gusta krv. 

Oči su joj bile otvorene, ali kao da nigdje nisu gledale. Teško je opisati taj pogled, gotovo te prevari pa pomisliš da je beživotan, a onda shvatiš da je tužan. Krv joj je curila iz nosa na bradu i prsa, a iz ušiju po ramenima. Imala je crnu kosu i ‘ko za vraga bijelu košulju. Stajali smo ukipljeni, nas tridesetak nemoćnika.

Uhvatio sam je za zglob ruke i napipao bilo.
Nekakav zubar je odmah skočio, viknuo da je on skoro pa doktor, čudesno se ugurao u zgužvani automobil i prstima joj pritisnuo vratnu arteriju.

- Živa je, stvarno je živa! Neka netko zove hitnu pomoć! – zaurlao je. 

Gladio ju je po kosi i šaptao: "Ajde, drži se, nemoj nam otić, nemoj..."
Baš kao u filmovima.  

Mi smo i dalje stajali ukipljeni. Ne možeš pomoći, a ne možeš ni otići. Gledali smo i čekali kad će umrijeti. Svima je bilo jasno da ne može preživjeti. Tu i tamo bi se trznula. Sjećam se da sam se nadao da ne osjeća bol. 

Da je konj, netko bi joj ispalio metak u čelo. "Da ne pati...", vole tada ljudi reći dok spremaju zadimljeni pištolj. Kako je čovjek, mora se čekati prirodan kraj. Takav je običaj.
Kada je otišla ona, polako smo se udaljili i mi.

- Ajmo, nema se ovdje više šta za vidjet! – tjerali su policajci najupornije znatiželjnike.

Vatrogasci su nekako uspjeli izvući tijelo iz karambolirane "dvojke". Liječnici iz hitne pomoći su je stavili na nosila, spustili na pločnik i prekrili plahtom. Tako je, kažu, ležala na pločniku puna četiri sata.
 
Sutradan je u novinama objavljen članak o njoj, a dvadesetak stranica dalje i osmrtnica s fotografijom. Veselo se smijala, baš kao da joj je fotograf u tom trenutku ispričao neku strašno zgodnu šalu. Pisalo je da za iznenada preminulom majkom tuguju suprug i njihovo dvoje djece.

Tog nesretnog jutra njezinu poslovnu rutinu prekinula je sirena za zračnu uzbunu. Ona nije s kolegama otrčala u sklonište nego se uputila prema parkiralištu. Papučicu gasa bijelog golfa dvojke, kojeg je dijelila sa suprugom, stiskala je kao nikad prije. Žurila je prema vrtiću. 

- Samo da dođem do njih prije nego granate počnu - kažu da je to obećala djeci. 

Kada se u to ratno vrijeme oglašavala uzbuna, na semaforima bi nestalo i crvenog i zelenog, a samo bi žuto žmirkalo u sredini. Ona je prema križanju jurila sa sjevera, a i vojni kombi velikom je brzinom dolazio s istoka. I njoj i vozaču kombija žmirkalo je žuto. 

A toga dana ni jedna granata nije pala na moj grad. 


psihosomat @ 02:54 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 13, 2007

Prvog čovjeka s kalašnjikovom u ruci vidio sam kad sam imao 15 godina. Šetao sam preko placa u kvartu i ispred sebe ugledao suhonjavog muškarca, možda je imao dvadeset i koju. Važno je pružao noge dok je u desnoj ruci stiskao kalašnjikov, spušten tako da mu cijev gleda u asfalt. Sjećam se ljudi, slučajnih prolaznika, koji su se diskretno trudili zaobići ga.

On je bio svjestan, onako loše odjeven, da sa sobom ipak nosi moć. Tog ga je trenutka hranilo strahopoštovanje drugih.

A pravio se da ih ne primjećuje.
Oni nevažni, a on tako važan.

Ušao sam u trgovinu i kupio cigarete i cedevita bombone. Toj sam ženi za blagajnom uvijek gledao u brkove. Ona ih ima, a meni još nisu pošteno počeli rasti. Mrmljala je nešto.

- Molim?
Pogledala me namršteno, malo zastala pa se razdragano, majčinski nasmiješila.
- Najebali smo, razumiš?
- ???
- Rat će, mali, šta si blenija?! Sigurno će počet, sve na krv miriše! Ma ne razumiš ti ništa, a i bolje ti je. E, jadan si i ti i ja i svi, neka nas, gospe moja, dragi Bog sačuva...
Slegnuo sam ramenima i otišao.

Hodao sam preko placa važno otvarajući kutiju Croatia filtera. Tutnuo sam jednu u usta i pripalio je. Osjećao sam se važno.

- Jebat ćemo vam mater, četnici! Udri ga pička mu materina, sve ćemo vas poklat! - vidio sam grupu od desetak mulaca iz moje ulice, više manje sve školske kolege, sjatili su se na rubu mosta i vikali s njega prema dolje. Morao sam pogledati što se događa, a scena koja me nespremnog zaskočila stvorila je muku u želucu.

Vojni kamion bio je parkiran ispred ulaza u zgradu u kojoj su živjela vojna lica, pripadnici tadašnje JNA. Došli su iseliti neku oficirsku obitelj koja se vjerojatno planirala preseliti u Bosnu ili Srbiju. Iz stražnje strane kamiona, odmah pored cerade, virile su dvije glave, četiri najuplašenija oka koja sam u svom kratkom životu vidio. Bili si koju godinu stariji od mene, nekakav oficir, koji je u međuvremenu pobjegao u strahu od rulje, doveo ih je da presele namještaj iz stana kojeg napušta.
 

Ovi moji kamenovali su ih s mosta, uskoro su im se pridružili i stariji, a na kraju i babe koje su na placu prodavale voće i povrće.Uz kamenje su tako poletjele i rajčice i balancane i jaja. Ona dva golobrada ročnika u kamionu svako malo bi prestravljeni izvirili, molili rulju da prestane. Mislim da su vikali da oni nisu Srbi.
A u tom trenutku to je bilo tako nevažno.

Pušio sam tako usred rulje spremne na linč i sjetio se prodavačice.

- Rat će, mali, šta si blenija?! Ma ne razumiš ti ništa, a i bolje ti je. E, jadan si i ti i ja i svi, neka nas, gospe moja, dragi Bog sačuva...


Bilo mi je žao ona dva mulca, znao sam da se gospa sigurno neće ukazati i reći koju smirujuću. Istovremeno sam bio šokiran mržnjom koja je izbijala iz očiju mojih školskih kolega, golobradih poput mene, s kojima sam do jučer vodio benigni dječji život. Sada smo okupljeni tu kako bismo ubili dvoje ljudi koji su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme i u krivoj uniformi.
Čak je nisu ni birali.

- Drži, baci i ti koju stinu! - pružio mi je Joke, propalica iz bivšeg razreda, kamen. Smješkao se, a kada je vidio da ga ne uzimam, polako se uozbiljio.
- Gađaj, to su četnici! - povisio je glas.

Pogledao sam dolje, prema onim nesretnicima. O
d rascopanog voća, povrća i razbijenih jaja vojni kamion i prostor oko ulaza u zgradu bili su šareni kao livada u proljeće, ali u nekoj histeričnoj, dotad neviđenoj verziji. Svako malo bi se čuo tupi udar kamena o asfalt ili kamion, a potom vapaj ročnika.

- Neću - rekao sam.

- Koji ti je kurac?! Gađaj ih! - pružio mi je kamen.
- Nema šanse - okrenuo sam se i otišao.
Pušio sam cigaretu hodajući prema svojoj zgradi. Osjećao sam se jadno i zbunjeno.

Majka me je kod kuće dočekala s osmijehom i postavila mi topli ručak. Salatu od rajčice nisam pojeo. Podsjećala je na prestravljene oči i mirisala na rat. I na kraj našeg djetinjstva.

psihosomat @ 22:34 |Komentiraj | Komentari: 45 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.