Blog
četvrtak, veljača 22, 2007
Moja baka je bila nepismena. Bezuvjetno me obožavala i gotovo svaku rečenicu, kada bih vrijeme provodio kod nje, počela bi s: 'Moj Psihosomat..."

Život joj je bio sve samo ne lagan. Uostalom, kao i svima u to vrijeme. Odgojena je na kamenu i još je kao djevojčica zarađivala za sebe i obitelj kao sluškinja u jednoj imućnoj obitelji. Svaki dan bi ujutro otpješačila 15-ak kilometara do Velike kuće i na kraju dana se vratila nazad. Bila bi umorna, ali sita i s kojom kovanicom u džepu.

Kasnije se zaljubila, mislila je da je pronašla čovjeka s kojim će dočekati smrt u starosti. Ali život je imao druge planove. Zaratio je cijeli svijet i nije bilo razloga da rat ne dođe i u njezin Kamenjar. Dragog su skupili u Vojsku. Posljednji put ga je vidjela tada, kada je odlazio. Nikad nije saznala ni gdje je skončao ni na koji način.

Žena je, nakon rata, bilo kao u priči i sve su se bojale da se nikada neće udati. Tko od muških nije poginuo, bio je ranjen ili osakaćen. Malo je bilo onih koji su se vratili u jednom komadu.

Moj budući djed, tako barem kaže priča, bio je naočit mladić, veliki radnik, ponekad tvrdoglav što mu je pomagalo u poslu jer je sve morao završiti kako spada, a odmagalo u životu jer je gurao po svome i kad nije trebalo. Prva žena mu je umrla i ostavila troje djece. Htio im je naći dobru majku koja će ih odgajati dok on zarađuje za kruh. A moja je baka od malena bila na glasu kao divna osoba. Jednog se dana pojavio na njezinom kućnom pragu i predstavio njezinom ocu.

- Čuo sam da imate dobro odgojenu kćer. Pitao bih je bi li mi bila žena, ako vi dopuštate - obratio mu se.

Nikad prije nije bio kod njih, nikad prije nije vidio moju baku, samo je čuo priče. Otac ju je zazvao, radila je nešto iza kuće, i rekao joj da sjedne. Pogledom je dao znak proscu.

- Zovem se I.Š. i imam troje djece. Žena mi je umrla i želim im naći dobru majku, a sebi ženu. Dobar sam radnik, mislim da sam takav i čovjek. Ne mogu ti reći da ti ničega neće nedostajati jer bih ti lagao. Ali imat ćeš dobrog muža. Ako se ti slažeš i ako ti otac da blagoslov, ja bih te oženio. Imam samo jedan uvjet: moju djecu moraš voljeti kao svoju. Ako Bog da, imat ćemo i još koje naše. 

Moja je baka bila takva osoba da je svu djecu voljela kao svoju.

S Kamenjara su se, zajedno s tisućama drugih, preselili u Ravnicu gdje ih je dočekao obećani komad zemlje i malo plodne njive, jamstvo da barem neće biti gladni. Djed je tijekom puta, usred Planina, zaglavio u zatvoru na tri mjeseca. Spavali su, naime, pod vedrim nebom i bosanskom zimom. Djeci je bilo hladno pa je uzeo sjekiru i od drvene rampe napravio vatricu. Uništavanje narodne imovine, stajalo je u presudi.      

Jedini kapital s kojim su došli u Ravnicu bio je osušeni duhan, škija na dobrom glasu. U vremenu opće nestašice svega i svačega, dobra cigareta znala je vrijediti poput suhog zlata.

Izgradila se kuća, stvorila se plodna polja, vinogradi... Jedno je dijete umrlo, a dvoje se rodilo. Prvo novorođeno, te davne siječanjske noći, bila je moja majka. Žensko. A baka je tijekom cijele trudnoće molila Boga da mužu prvo podari sina.

Bojala se da će djed biti razočaran. Nekoliko dana kasnije više nije mogla izdržati pa je proplakala.

- Šta ti je, ženo? 
- Stalno mislim da nisi sretan jer sam rodila curicu, a ne sina... - rekla je kroz suze.

Tada je, u trenutku emotivnog ludila, izgovorila rečenicu koju si do kraja života nije oprostila.

- Nosi je da je ne vidim, baci je u neku šikaru!

Djed ju je šutke promatrao. Potom je naglo je ustao, uzeo moju majku, zamotanu u krpe tako da joj se samo lice vidjelo, i s njom otrčao vani. Snijega je napadalo do koljena. Novorođenu kćer Mariju okomito je ugurao u snijeg do prsa i povikao:

- Ženo, ovdje dođi!

Baka je skrušeno izašla iz kuće, a on je ponosno rukom pokazao na moju majku koja je stršila iz snijega.

- Vidi, ludo stara, naš Marijan već stoji!  

Baka se rasplakala i od sreće i od muke koju je sama sebi natovarila na leđa.

Njihov 'Marijan' im je podario unuku i unuka Psihosomata. A između mene i bake stvorila se čvrsta veza propletena bezuvjetnom ljubavi i razumijevanjem.

Jedna od prvih stvari koju sam o njoj zapamtio jest da je bila nepismena. Tada mi je to bilo neobično, ipak sam gradsko dijete i dugo nisam znao nikog nepismenog osim nje i djeda.

Uvijek sam joj govorio da ću je, čim malo odrastem, naučiti čitati i pisati. Njoj je to bila velika želja, ali kasnije sam shvatio da se davno bila pomirila s tim da se nikad neće opismeniti. Samo mi tada to nije željela priznati - bojala se da bih se rastužio. Takva je ona bila, pažljiva prema cijelom svijetu koji je okružuje.

Ušao sam jedan dan u kuću, a ona je sjedila za stolom i u ruci držala knjigu. Gledala je u slova, pokušavala ih shvatiti, prepoznati... Stajao sam na vratima i nisam znao trebam li joj reći da knjigu drži naopako.

- Evo, ja malo čitam - rekla mi je i nasmijala se.

Uzeo sam knjigu, kao da pogledam o kojem je naslovu riječ, malo je izvrtio po rukama i ispravno je stavio na stol. I počeo joj čitati... Pažljivo je slušala, divila se kako je, eto, krasno to što znam čitati. Pa se čudila kako netko, poput tog pisca, može slagati tako lijepe rečenice. Uvijek ju je fasciniralo koliko mnogo slova ima u knjigama. I kako netko uopće sve to može napisati? Njoj je to bilo nezamislivo, nešto što je teže od bilo kojeg kopanja po ljetnom suncu...

Bile je presretna kad je, godinama kasnije, čula da pišem. Ali i tužna jer je znala nikad neće moći pročitati ni jednu rečenicu svog unuka.

Nikad je nisam naučio čitati. Jednostavno, to nije išlo. Prije mene je to pokušala i moja majka i njezin brat. I ništa. Bio sam uvjeren da će meni uspjeti, ali sam se prevario.

Kada je umrla nisam plakao. Suze su mi stalno plesale po očima, ali ni jedna nije izašla. Jedini nisam pogledao u lijes, znao sam da tu sliku ne želim do kraja života nositi u glavi. Htio sam je pamtiti nasmijanu, htio sam je pamtiti kako iz zdjelice vadi sitno i daje mi za sladoled i kino. Htio sam je pamtiti kako me brani od ljute majke koje me htjela istući jer sam napravio neku pizdariju. Htio sam je pamtiti kako naopako drži knjigu u ruci i govori: 'Evo, ja malo čitam'.

Volio bih da zna je o njoj upravo napisana priča. S mnogo slova.
psihosomat @ 01:12 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.